Hello people,
Ova tema mi je pala na pamet nakon što sam odslušala podosta ljudi whining about how they are not good enough. "Nisam dovoljno lijepa...,predebela sam...zašto bi me itko htio...ostat ću vječno sam...nema nikog s kim bi mogao/la postat friend...." . Pored toga sam se našla nekako u mreži online članaka o sexismu i bullingu,društvenom pritisku koji su me samo fired up. Nije mi jasno zašto smo skrojeni tako da patološki želimo pripadati? Stopit se s masom? Znate ono "love me,love me".
Toliko puta sam gledala pojedince u mom okružju kako trčkaraju oko drugih,mjenjaju sebe a za što - da bi neka nebitna osoba im rekla kako su divni,postali dio neke klike -a na kraju im okrenu leđa i smiju se njihovom očaju. S druge strane ti si tu i vidiš ih,ali tvoje riječi im ništa ne znače. Dobijete ono "da,da,znam.." kao kad roditelji drže prodike teenagerima,a oni kolutaju očima.
Kad bi otišla doma kod baka (i djedovi su tu),tako bi mi smetao ono "što će ljudi reći" .
Što te briga? Ne živiš njihov život ,a što i mogu reći lokalne tračare? Kad su se to dobre vijesti širile brže od " skandala " .
Ma koliko ti forsirao fasadu ,svi znaju na kraju tko si.
Kad sam bila mlađa (još uvijek sam,ali ovo je OŠ) bila sam živahna,brbljava ,tvrdoglava dok nije došao taj efekt publike. Postala sam vani tiha,sramežljiva -iskreno bila sam laka meta. U školi su me počeli podbadati,a ja sam šutila,odmicala se,uvijek davala olovke,papire,knjige kad bi pitali. Bila je jedna osoba koja me posebno imala na piku - govorim o podrugivanju,bacanju komada olovke na mene,žvake u kosi dok sam sjedila (recimo i da je možda bila na nečemu)...
Moji su bili odmakni se,učitelji (osim par časnih iznimki koje iznimno poštujem) su htjeli pomoći toj x ,velika većina razreda je bila whatever ... Dok ja nisam pukla i digla se u razredu i zahtjevala da je udalje od mene i zaustave. Bilo mi je dosta.Moji su shvatili da" odmakni se" je bio krivi savjet i reagirali -ovaj put aktivno.
Nije me više nikad takla ni ona ni itko drugi. Pokušali su kasnije,ali ja nisam dala. Odgovarala sam natrag,borila se.
Prestala sam se pretvarati i ponašala sam se kao ja. Jer doma nisam nikad bila tiha.
Uvijek kažem dark,twisty,crazy me (bez brige posve sam zdrava). To je pomoglo da upoznam prave prijatelje,koje imam i sad. Pretkraj osnovne sam bila sama,ali sam tad odlučila never more. I stojim pri tome.
Shvatila sam da postoji više strana mene -jedna je dreamer,osjetljiva i želi se stisnuti u kut kad prigusti da sve stane ,a druga strana odlučna,pomalo hladna i gura dalje,tjera te se boriš,izaziva. Postoji i sredina obje -pametna,humoristična,odana.
To nisu persone. Nisu fake me. Ja na sebe gledam kao šaroliku osobu,neka nijansa u jednom trenu je sjajnija,ali druge nijanse su i dalje tu.
Nisam se nikad usporedjivala s modelima s naslovnica ,a i zašto bi? Ja izgledam posve drugačije ali nisam nikad zbog toga pomislila da manje vrijedim,da sam ružna. Svatko je drugačiji i u tome je ljepota. Različitosti. Da svi izgledamo isto,kao klonovi - sve bi bilo jednolično. Meni je lijepa Rihanna,Beyonce,Keira Knightley,Olivia Munn,.... Sve su različite,da su sve iste,bile bi bezlične. To je kao kad uočiš crveni kišobran u moru crnih i boja ti da života.
Nitko nije savršen i u tome je poanta. So yeah te freckles,ricava kosa,blijeda put,obline whatever je dio tebe. Možeš se sakrit iza kilo šminke i operacija,photoshopa ali opet ćeš vidjet onu pravu sebe u ogledalu.
Ne sviđa mi se dio sebe - i to je u redu. Ako se želiš promjeniti učini to zbog sebe,a ne da staneš u neki arbitrary standard set by few fashion nutcases koji misle da je in style izgledat ovako ili onako. Jer je moda i onako prolazna.
Nikad nećeš biti sretna osoba dok nastaviš "zadovoljavati" druge,da budeš ti sretna. Respect yourself,so we'll others. Isto vrijedi za voljeti sebe.
Pronađi neku sitnicu koja ti se sviđa na sebi i počni odande. Ponavljanje tu radi čuda. Tako da ako si uhvatiš ponavljat ja vrijedim,ja sam dovoljna,pametna...shvatit ćeš da ćeš počet pomalo vjetovat u to.
Push yourself and fight back - trust on this: nitko te neće dirati jednom kad odgovoriš natrag. To je tako oslobađajući osjećaj.
Nije možeš pretjerano utjecat na druge,već samo sebe. Kako ti stupaš naprijed tako se ostali prilagođavaju.
I na kraju dođeš do toga da si ti ti i samo ti odlučuješ o sebi. Nemoj trčat za drugima,natjeraj ih da dođu k tebi i onda im pokaži da si više nego meets the eye.
Onda ćeš se počet cijenit ili kako ja kažem
Makar ispala arogantna: ja sam savršena ,u svoj svojoj nesavršenosti. So fight me.
*ispričavam se zbog potencijalnih gramatičkih pogreški
Ova tema mi je pala na pamet nakon što sam odslušala podosta ljudi whining about how they are not good enough. "Nisam dovoljno lijepa...,predebela sam...zašto bi me itko htio...ostat ću vječno sam...nema nikog s kim bi mogao/la postat friend...." . Pored toga sam se našla nekako u mreži online članaka o sexismu i bullingu,društvenom pritisku koji su me samo fired up. Nije mi jasno zašto smo skrojeni tako da patološki želimo pripadati? Stopit se s masom? Znate ono "love me,love me".
Toliko puta sam gledala pojedince u mom okružju kako trčkaraju oko drugih,mjenjaju sebe a za što - da bi neka nebitna osoba im rekla kako su divni,postali dio neke klike -a na kraju im okrenu leđa i smiju se njihovom očaju. S druge strane ti si tu i vidiš ih,ali tvoje riječi im ništa ne znače. Dobijete ono "da,da,znam.." kao kad roditelji drže prodike teenagerima,a oni kolutaju očima.
Kad bi otišla doma kod baka (i djedovi su tu),tako bi mi smetao ono "što će ljudi reći" .
Što te briga? Ne živiš njihov život ,a što i mogu reći lokalne tračare? Kad su se to dobre vijesti širile brže od " skandala " .
Ma koliko ti forsirao fasadu ,svi znaju na kraju tko si.
Kad sam bila mlađa (još uvijek sam,ali ovo je OŠ) bila sam živahna,brbljava ,tvrdoglava dok nije došao taj efekt publike. Postala sam vani tiha,sramežljiva -iskreno bila sam laka meta. U školi su me počeli podbadati,a ja sam šutila,odmicala se,uvijek davala olovke,papire,knjige kad bi pitali. Bila je jedna osoba koja me posebno imala na piku - govorim o podrugivanju,bacanju komada olovke na mene,žvake u kosi dok sam sjedila (recimo i da je možda bila na nečemu)...
Moji su bili odmakni se,učitelji (osim par časnih iznimki koje iznimno poštujem) su htjeli pomoći toj x ,velika većina razreda je bila whatever ... Dok ja nisam pukla i digla se u razredu i zahtjevala da je udalje od mene i zaustave. Bilo mi je dosta.Moji su shvatili da" odmakni se" je bio krivi savjet i reagirali -ovaj put aktivno.
Nije me više nikad takla ni ona ni itko drugi. Pokušali su kasnije,ali ja nisam dala. Odgovarala sam natrag,borila se.
Prestala sam se pretvarati i ponašala sam se kao ja. Jer doma nisam nikad bila tiha.
Uvijek kažem dark,twisty,crazy me (bez brige posve sam zdrava). To je pomoglo da upoznam prave prijatelje,koje imam i sad. Pretkraj osnovne sam bila sama,ali sam tad odlučila never more. I stojim pri tome.
Shvatila sam da postoji više strana mene -jedna je dreamer,osjetljiva i želi se stisnuti u kut kad prigusti da sve stane ,a druga strana odlučna,pomalo hladna i gura dalje,tjera te se boriš,izaziva. Postoji i sredina obje -pametna,humoristična,odana.
To nisu persone. Nisu fake me. Ja na sebe gledam kao šaroliku osobu,neka nijansa u jednom trenu je sjajnija,ali druge nijanse su i dalje tu.
Nisam se nikad usporedjivala s modelima s naslovnica ,a i zašto bi? Ja izgledam posve drugačije ali nisam nikad zbog toga pomislila da manje vrijedim,da sam ružna. Svatko je drugačiji i u tome je ljepota. Različitosti. Da svi izgledamo isto,kao klonovi - sve bi bilo jednolično. Meni je lijepa Rihanna,Beyonce,Keira Knightley,Olivia Munn,.... Sve su različite,da su sve iste,bile bi bezlične. To je kao kad uočiš crveni kišobran u moru crnih i boja ti da života.
Nitko nije savršen i u tome je poanta. So yeah te freckles,ricava kosa,blijeda put,obline whatever je dio tebe. Možeš se sakrit iza kilo šminke i operacija,photoshopa ali opet ćeš vidjet onu pravu sebe u ogledalu.
Ne sviđa mi se dio sebe - i to je u redu. Ako se želiš promjeniti učini to zbog sebe,a ne da staneš u neki arbitrary standard set by few fashion nutcases koji misle da je in style izgledat ovako ili onako. Jer je moda i onako prolazna.
Nikad nećeš biti sretna osoba dok nastaviš "zadovoljavati" druge,da budeš ti sretna. Respect yourself,so we'll others. Isto vrijedi za voljeti sebe.
Pronađi neku sitnicu koja ti se sviđa na sebi i počni odande. Ponavljanje tu radi čuda. Tako da ako si uhvatiš ponavljat ja vrijedim,ja sam dovoljna,pametna...shvatit ćeš da ćeš počet pomalo vjetovat u to.
Push yourself and fight back - trust on this: nitko te neće dirati jednom kad odgovoriš natrag. To je tako oslobađajući osjećaj.
Nije možeš pretjerano utjecat na druge,već samo sebe. Kako ti stupaš naprijed tako se ostali prilagođavaju.
I na kraju dođeš do toga da si ti ti i samo ti odlučuješ o sebi. Nemoj trčat za drugima,natjeraj ih da dođu k tebi i onda im pokaži da si više nego meets the eye.
Onda ćeš se počet cijenit ili kako ja kažem
Makar ispala arogantna: ja sam savršena ,u svoj svojoj nesavršenosti. So fight me.
*ispričavam se zbog potencijalnih gramatičkih pogreški
Comments
Post a Comment